06.01.2018.

Nije li divno i oko srca toplo pri samoj pomisli da dan nam počinje pozdravom - Mir Božji -.
Sa duhom ljubavi, oprosta i istinske sreće.
Sa spokojem u duši.
Srce moje već treperi, jer ljubavi se klanjam.

 

I nije kliše, kao što neki pomisliše. I ne, nije usiljeno.
Nije ni obaveza. I ne mora se na glas i transparentno izgovarati, no u duši svojoj pomiri se i već je praznik.

 

Doista, svaki dan bi trebalo počinjati istom namerom, onako u sebi, pri svitanju samom pomiriti nepomirljivo i zagrliti sve darove dana nadolazećeg.

 

Možda je sutrašnji dan mali godišnji podsetnik koji je dobro da postoji, budilnik na jedinstvo i ljubav. Na dobročiniteljstvo koje ćemo useliti u život tokom godine cele, gde nećemo gledati dan koji je, gde neće darivanje naše ovisiti od datuma, kalendarskog broja ili pak običaja.

 

Za dobro razlog potreban nije, dobro je samo po sebi razlog.
Za Ljubav, toplinu, iskreni zagrljaj, vesele zenice, čistu reč, podsticaj i zajedništvo nam čak ni motiv potreban nije, jer vrline ove motiv su već.

 

Radost se ne može imitirati. Ne postoji šminka za vrline.
Koje to ime biramo nositi na koje se pred Gospodom odazivamo?
Da li oči naše plemenitost pričaju?
Možda je ovo trenutak da promislimo.

 

Jesu li reči koje izgovaraš Tvoje, jesu li u ljubav odevene toliko da ih želiš i za Sebe? A dela Tvoja? Namere?

 

Danas je Badnji Dan, Dan pred veliki odzvanjajući pozdrav
- Mir Božji -.


Možda je ovo trenutak pravi da u unutrašnjost svoju zavirimo, da sa sobom sretnemo se, da zavolimo, zagrlimo, blagosiljamo svaki tren života našeg, da bol otpustimo, rane poljubimo i svu novu Ljubav koja iz toga rodiće se darujemo Svetu.

 

Možda je danas nekome zagrljaj još potrebniji, reč koja miluje, prsti koji greju, možda - Hristos se rodi - jeste poziv na rađanje ljubavi u nama. Podsetnik na veličinu naših srca, na sposobnost beskonačnog širenja komora njegovih.

 

Neka nam je Srećan Badnji Dan. Neka nam je Srećan Božić i rođenje ljubavi. Danas i svakoga dana.

 

I uživajte u mirisu mira i blagosti i pokažite ljubav kroz sve njene oblike, detinje, blesavo, dosetljivo i radujte se pravljenju česnice božićne, paljenju badnjaka, čestitkama, toplom ćebetu, šolji čaja, svim na izgled malenim stvarima koje prate ovaj dan, a zapravo suštinskim.

 

Napravite svečanost u duši.


07.01.2018.

Ima dana kada pomislim da ne mogu više od ovoga voleti, pomislim tako pa i srce ima valjda svoje dimenzije, granice.

Ne može se tu nešto mnogo odstupati. Onda se iz zablude trgnem i nasmešim – rastegljivo je to čudo života,

čitav univerzum može u dom svoj da primi.

 

Moja su vrata širom otvorena.

Moje je Srce Dom za Ljubav .

 

Hristos se rodi!

Srećan nam Božic, proslavljajmo Život!

 


10.01.2018.

Postoje li greške doista ili  pak um čovekov sačini pojam taj?

Ko začetnik je etikete prve što nalepiše je ljudi na grudi nečije?

Na grudi  Čoveka drugog. Brata, oca, oestre, žene.

Tako bih da raskrinkam taj pojam suda, sam koren greške.

Da ogolim je.

Nebrojano umova različitih, percepcija, oseta, nebrojano sistema vrednovanja međ svetom.

Je li greška što mojom smatraš je trn u oku tvom

ili je to ipak učitelj moj, šansa za doskok na nivo viši, test univerzuma?

Ne kamenjem na greške, ne gaziti ih, trebalo bi ih zapravo obožavanjem kupati, jer sve greške te karta su za proviđenje, za vid svetliji, za duh osnaženi, za mudrost u žilama.

Ko god vam je ime osudničko nadenuo, suštinu vašu opisao nije.

Za novo ime u rečniku – greška – prirodna pojava na putu razvojnom u službi dobra višeg.

Kada slomiš se, ko Tvoje staklo skupljaće?

 

Ko znati može gde su svi delići Tebe odleteli,

u koje pore se zavukli?

 

Kada slomiš se na milione sebe, ti zapravo umnožen si.

 

Prostireš se višedimenzionalno tako da do čula raznih dopreti mozeš.

 

Kome za rukom poći će da sakupi sve snove što iz Tebe izletoše?

 

Ko se usuditi sme da ponovo sastavi te?

 

Ko se Gospoda sme igrati?

 

Da li Ti to izazivaš ili pak kuneš?

 



12.01.2018.

Uvek postoji ta jedna Osoba u našem životu koja je tu i kada niko nije, koja nas grli bez da nas dodiruje,

koja nas čuva  u tajnosti, pokriva noću u mislima, šalje misleno snagu kada posustali smo,

koja zna šta u nama zbiva se bez da joj išta moramo reći, kojoj reči nisu ni potrebne,

koja voli nas bez razloga, uslova, čisto, srcem, koja nas se nikada odreći neće,

koju razočarati ne možemo ma šta god činili jer ona suštinu našu poznaje, koja ništa od nas tražiti neće,

kojoj dovoljno je samo naše postojanje, koja oseti kada od straha drhtimo čak iako to poričemo.

Uvek postoji ta jedna Osoba što budna je za nas neprekidno.

 

Svitac. Čuvar. Anđeo.

 

Uvek postoji ta jedna Osoba što život nam istetovira.

 


14.01.2018.

Neretko se pitamo zašto nas nešto boli.


Da li bol čuva nas od nečeg jačeg i snažnijeg, od neke nadboli koju ljudska duša ne bi mogla izdržati?
Možda je taj zid plača stavljen pred nas da sa suzama ne preteramo.

Da se u njima ne utopimo.

 

I opet, zašto nas nešto boli?

 

Da li se boriti i opirati ili predati se bez borbe i mača?
Borba daje nadu, predaja smiraj.

 

Ni jedna strana nije lek za bol.

 

A kako bi bilo razvući žicu tanku između te dve strane sveta i hodati po njoj, balansirati svakim delom sebe, ukrotiti je.

 

No strah javlja se, strah od visine, strah od pada, strah od gubitka kontrole nad sobom.

 

Šta jače je, bol ili strah?
Sa oba živi se. Ni od jednog ne umire.


Comments: 0